Među najpopularnijim vrstama sitnije divljači na našim prostorima se pored fazana nalazi divlji zec. Pored dodatka u nazivu divlji koriste se povremeno i evropski ili obični zec. Latinski naziv mu je Lepus europaeus.

Na našim prostorima se najčešće lovi u brdskim predlima sa psima goničima, dok se u ravnici lovi tako što se lovci rasporede u potkovicu (polukrug). Da bi se obavila dodatna zaštita, pozicije u lovištu gde se puštaju divlji zečevi se stavlja pod zabranu lova na par godina, dok lovci određuju samo nekoliko dana godišnje kad se može loviti ova divljač. Popularnost lova dovodi do toga da u nekim predelima praktično nestaje, ali se ponovnim naseljavanjem radi na tome da se situacija zadrži u ravnoteži.

Divlji zec i kunić su dve različite vrste, mada ih ljudi tokom razgovora veoma često mešaju. Kod nas se kunići drže kod kuće radi gajenja, dok su zečevi divlje životinje koje je praktično nemoguće držati zatvorene. Ukoliko se desi da primetite mladunca divleg zeca u prirodi ne treba ga nikako uzimati i dirati rukama. Ako se to uradi majka će ga odbaciti i uginuće od gladi.

Opis i stanište

Njegov izgled bi se mogao opisati kao savršen za prikrivanje, a građa je stvorena za trčanje. Divlji zec može narasti u visinu do 30 cm, a dužina sa ispruženim nogama može biti i malo preko 70 cm. Boja mu je smeđa koja pomalo vuče na sivo, sa tim da se na vrhovima ušiju nalaze tamnije obojeni delovi koji su crne boje. Boja dlake na stomaku je sivkasto bela.

Težina mu se obično kreće oko 3,5 kg dok u povoljnim uslovima može preći i 6 kilograma. Između mužjaka i ženki u izgledu nema nekih specifičnih razlika po kojima bi ih mogli razlikovati.

Osnovno područje koje naseljeva jeste Evropa i središnji deo Azije, međutim naknadno je prenet i na druge kontinente u predele gde se nalazi klima slična evroposkoj. Tereni mu se u Evropi preklapaju sa onima koje naseljava beli zec (Lepus timidus).

U prirodi su mu prirodni neprijateli koji ih love lisice, divlje mačke, orlovi, vukovi, risovi, velike sove, kune. Međutim realno divlji zec ima samo jednu pravu pretnju a to je čovek od kog stradaju tokom lova ili tokom rada poljoprivredne mehanizacije.

Veoma se retko oglašavaju i to povremeno ispuštaju zvukove koji su slični roktanju dok kada su veoma ugroženi ili povređeni ispuštaju zvuk koji bi se mogao opisati kao cičanje ili vrištanje. Kreću i hrane se tokom noći, mada mogu biti po lepom vremenu aktivni u svitanje ili sumrak. Izuzetak je period parenja kad se mogu povremeno videti u manjim grupama.

Divlji zec vreme uglavnom provodi usamljenički, sa tim da se tokom parenja mogu videti u grupama. Zadržavaju se uglavnom u blizini područja gde su se okotili i veoma se teško odlučuju da se presele. Na preseljenje ih može naterati uznemiravanje na tom terenu ili nedostatak hrane. Leti se hrane zeljastim biljem dok tokom zime mogu jesti i grančice sa pupoljcima ili koru sa drveća.

Načini ponašanja se razlikuju u zavisnosti od staništa, ali su za sva slična staništa približno ista bez obzira na udaljenost. Neka podela prema tim ponašanjima bi se mogla odreiti na ravničarsko ili planinsako područje. Takođe zavisi da li je u pitanju područje sa livadama, sa mestimičnim grmljem ili šuma.

Mesto gde divlji zec boravi tokom dana se naziva loga, u pitanju je manje udubljenje koje nađe ili ga sam pripremi. Prilikom povratka nakon hranjenja nikad ne odlazi direkno do mesta gde će odmarati nego ga obilazi nekoliko puta sa dosta opreza, a u njega se smešta jednim većim skokom.

divlji zec na livadi
izvor - wikipedia.org

Parenje se obavlja početkom marta meseca, kad zečevi kreću da traže ženke. Kad je pronađu počinju da se vijaju najčešće u manjim ili većim krugovima. U situacijama kad se pojavi više mužjaka dolazi do borbe među njima koja za cilj ima da jedan drugog ometaju da priđu ženki, inače neka velike opsanosti od povreda.

Divlja zečica se pari više puta tokom godine, a mlade nosi pre koćenja oko 38 dana. U povoljnim godinama prvo leglo ima već krajem marta meseca dok zadnje krajem avgusta. U zavisnosti od uslova ženka može imati 3 ili 4 legla zečića godišnje. Mladunci kad dođu na svet vide i pokriveni su dlakom, majka o njima intenzivnije brine oko nedelju dana, a nakon toga ih povremeno obilazi da bi ih podojila.

Polno su zreli već nakon godinu dana, dok su potpuno razvijeni nakon 15 meseci. Veoma se blizu zadržaju mesta gde su se okotili oko 6 meseci a potom se malo više razilaze da bi našli oblast za sebe.

Razlika od kunića

Dok kunići mogu da budu pitomi i dovlji, zečevi postoje samo divlji i ne mogu se držati u zarobljeništvu. Divlji kunići žive u većim grupama i kopaju skloništa pod zemljom, imaju kraće prednje noge i uši su takođe manje. Kada se ženka okoti broj mladih je velik u leglu, mladunci su slepi i nemaju dlake na sebi pa majka o njima intenzivnije brine o njima bar tri nedelje. Težina mladog kada dođe na svet je oko 50 grama. Pod zemljim kopaju veći splet hodnika i komora gde se smeštaju, sa tim da u jednoj komori boravi samo jedan (isti) par kunića.

Za razliku od njih divlji zečevi imaju duže uši i noge, vode usamljenički život i sve aktivnosti obavljaju na površini zemlje. Mladi kad dođu na svet imaju dlaku veću težinu ( oko 100 g) i razvijen vid. Broj mladih u leglu obično iznosi 2 komada, a više samo kad su povoljni uslovi.

Boja krzna kod divljih kunića i zečeva je slična a razlikuje se u nijansama. Za razliku od njih domaći kunići mogu biti u značajno većem broju boja i kombinacija boja.

razlika među kunićem i zecom
razlika između zeca i kunića

Lov na zeca

Dva su osnovna načina za lov na zeca, uravnici je zabranjena upotreba psas goniča pa se lovci raspoređuju u polukrug (potkovica), dok u brdskim karejvima uglavnom praktikuje lov sa goničima. U većini lovačkih udruženja broj lovnih dana kad se lovi ova divljač ograničen na šest, negde koji dan manje ili više. Ti dani se rasporede obično tokom oktobra, novembra i decembra da se ide vikendima.

U nekim ranijim periodima se divlji zec lovio pomoću pasa hrtova, međutim takav način lova je zabranjen pošto su hrtovi u prednosti i uglavnom stižu zečeve nakon petnaestak minuta.

Za lov se koristi sačma i ako se puca na kraćim rastojanjima gde je teren slabo pregledan može se koristiti sitnija, a na trenima gde je preglednost veća može i krupnija sačma. Ukoliko se na divljeg zeca puca sa udaljenosti od oko 20 metara može da se koristi sačma veličine 2,5-3 mm a lovačke puške mogu imati čok cevi 1/4, 1/2. Kad se lovi na preglednijim terenima i sa psima goničima može da se koristi municija sa korpicom gde sačma ima prečnik 3,5-4 mm. Težina sačme  obično bude oko 34 grama. Naravno svaki lovac treba da nađe ono što njemu najbolje odgovara.

Pravilnim gazdovanjem i savesnim ponašanjam lovaca se omogućuje da divlji zec se zadrži u zadovoljavajućem broju. Ukoliko se ravnoteža promeni, na lovcima je da utvrde gde je zašto je došlo do opadanja broja zečeva i da preduzmu mere radi stabilizovanja stanja. U slučaju da je otežano odrediti tačan uzok potrebno je angažovati stručnjake da pomognu.

Sportski ribolov, lov i sve aktivnosti u prirodi